Telefon je zazvonio u deset do osam. Ležala sam na kauču i grizla večernji tost. Iskopala sam ispod jastuka telefon i odgovorila.

 

Bila je to Marija, moja sestra. Zvučala je uzrujano.

 

– Gledaš li TV? –rekla je.
– Ne.
– Upali Vijesti.
– Zašto?
– Upali.
– Što je bilo?
– Tata.

 

Nije ništa više trebala reći. Znala sam što se dogodilo.

 

Upalila sam televizor. Okrenula sam na Prvi i ugledala očekivanu sliku: bager i kompresor na razrovanoj ledini, ljude koji se prepiru, policajce koji zavode red, znatiželjnike koji sve to gledaju s uzvisina uokolo. Dolje na moru očito je puhalo: bura im je svima odreda mrsila kose, skuti su im lepršali, policajac je rukom pridržavao kapu. Kamerman je švenkao uokolo po uvali, a reporter je pravedničkim glasom govorio o problemu bespravne gradnje i nemoći inspektora. Barem ovaj put, rekao je, država je stala na put samovolji investitora.

 

A onda je kamera prikazala investitora. Policajac ga je trpeljivo pridržavao, a on se otimao i vikao. Unio se u kameru, govorio nešto što nismo mogli čuti, pa objektiv odgurnuo od sebe. Činio se lud, posve lud.

 

Pogledala sam ga dobro. Nosio je kaput od skaja, uvijek isti. Kosa koju je navlačio preko ćele sad mu je neobuzdano vijorila. Ostario je u međuvremenu. Elektronska slika činila ga je nekako nestvarnim, umjetnim. Ali – bio je to on.

 

Bio je to naš otac.

...

Mjesto u kojem ću odrasti vidjela sam prvi put sa devet godina. Moglo je to biti u ožujku ili veljači osamdeset i šeste. Dolje na moru puhalo je isto kao i noćas. Stajali smo na obronku iznad mora, cijela obitelj – otac, mater, Marija, ja i Stipe, tada još djetešce. Stajali smo i gledali terase suhozida što su se stepenasto spuštale prema vali. Mirisalo je na divlje trave, kadulju i kupine. Dolje u dubini more se sablasno modrilo. Dugo smo šutjeli. Onda je otac rekao “Eto, to je to”, baš kao da je more i litice on osobno napravio. Mater je samo klimala glavom.

 

– Kako se ovo misto zove? – pitala je.
– Krvavica – čuli smo odgovor. Čovjek koji je odgovorio stajao je korak iza nas. Ruke je zabio duboko u džepove i čekao, kao strpljivi trgovac.
– Krvavica – kao kobasica?
– Ne, kao krv. Kažu da je tu davno bila bitka. Mislim, s Turcima.

 

Bilo je strašno hladno. Nas troje malenih stajali smo na vjetru i čekali. I čovjek korak iz nas također je čekao. Zvao se Batinić, a suhozidi i kupine bili su njegovi. Prodavao je građevinski teren mom ocu i majci.

 

Otac i mater sporazumno su se pogledali i odluka je pala. Ušli smo u auto i odvezli se u Batinićevu kuću. Odrasli su popili travaricu u studenoj kuhinji. Mi mali gledali smo u zidnu uru, čekali da otkuca puni sat, a ptičica iziđe. Potom su odrasli popili kavu, a Batinić i otac su se rukovali. Ne znam kad su i gdje kasnije potpisali i ugovor, ali to nije bilo važno. To je bio ugovor – dali su jedan drugom ruku, a terase s kupinom postale su naše. Počeli smo novi život, život u očevoj kući.

…

Čašu mlijeka i tost odlažem na stranu. Gledam i dalje televiziju, a na televiziji beživotnu, elektronsku sliku svog oca. Naguruje se s policajcem, proklinje susjede, nemoćno gleda uokolo, zaziva pomoć. Ali pomoći nema: nema mene, nema Marije, iza oca vidim tek njegova odvjetnika, a i on stoji s aktovkom u ruci i nepomično gleda, kao da je odavna od svega digao ruke. Vidim zato Stipu. Stipe ne gleda nepomično. On je uz oca – pravi očev sin, ista glava, iste čupave obrve i čelo. I on se naguruje s radnicima, stoji bageru na putu. Otac i sin, rame uz rame – ista borba, ista raca, ista krv.

 

Ton je stišan. Ne čujem što viču, ni što spiker govori. Da čujem, bilo bi još gore – ali i ovako je loše. Poželjela bih isključiti telefon, zastrti sve zavjese, dobro se zabraviti iza kućnih vrata. Jer- svi ovo gledaju. Čitav milijunski grad, cijeli Zagreb i cijela zemlja gledaju ove iste vijesti i moga oca kako se hrva s policijom i pada ničice pred bagerima. Odjednom me tako stid. Taj stid onaj je stari, davno zaboravljeni. Nanovo se probudio, vratio iz mog prošlog života, baš kao da u međuvremenu nije prošlo sretno desetljeće, razdoblje mira tijekom kojeg sam bila lišena njegova usranog prisustva.

 

Prilog je završio. Mog oca više nema na TV. Na ekranu gledam žene u bijelim kutama kako slažu riblje konzerve. Sramota je prošla. A onda najednom zazvoni telefon. Gledam ga kratko, užasnuta, kao da gledam kukca. Na koncu dižem slušalicu.

 

– Marija

 

Laknulo mi je. Bojala sam se da zove netko drugi, netko iz sadašnjeg života.

 

– Vidjela si? – pita.
– Jesam. Jesi se čula s njima dolje?
– Jesam, s mamom.
– I?
– Grozno su. Tata je grozno.
– Misliš da bi ih ja trebala zvati?

 

Šuti, razmišlja. A onda kaže očekivano. Ne – odgovara – Posli svega, možda bolje ne.

…

Ipak sam nazvala, ujutro.

 

Dugo sam se vrtjela pod plahtama, a san mi nije htio na oči. Na koncu sam zaspala pred zoru, tupo i bez snova. Probudila sam se u četvrt do devet, umornija no navečer. Provjerila sam rokovnik. Prezentaciju master plana dogovorila sam u deset. Tuširala sam se, našminkala, kamuflirala tragove nesanice. Umiješala sam pahuljice u mlijeko, a potom nazvala.

 

Mater je digla slušalicu. To je bilo dobro, tomu sam se nadala.

 

– Kako je tata?
– Lega je. Spava.
– Vidila sam sinoć na Vijestima…
– Znam. Svi su vidili.
– Mogu li išta pomoć?
– Ništa. Sad više ne.

 

Sad više ne. Rekla je to, a iz te rečenice ubadao je prijekor, kao kandža iz meke šapice. Sad više ne možeš pomoći – ali prije da, prije si mogla. Mogla si biti tu s nama, na barikadi, kao i Stipe. Mogli smo se držati svi skupa, kao familija. Mogli smo. Onda se ovo ne bi dogodilo.

 

Zaklopila sam slušalicu. Tupo sam gledala kroz prozor, u pepeljasto zagrebačko nebo. Prenula sam se, dovršila doručak i opet zgrabila slušalicu. Nazvala sam Renatu.

 

Naložila sam joj da otkaže prezentaciju, odgodi sve sutrašnje sastanke i rezervira prvi let za jug. Javila se nakon pet minuta i rekla kako imam sjedalo u podnevnom avionu. Otvorila sam leptop i uzalud pokušala raditi. Potom sam se odjenula – strogo, kao za sastanak – i pozvala taksi.

…

U zimu osamdeset sedme moj je otac na Batinićevoj parceli sagradio prizemnicu. Pokrio je betonskom pločom iz koje su stršile čelične armature. Na ploču je položio tovar cementnih bloketa, materijal za katove koji će doći. Od desetak bloketa na uglu je kuće načinio tornjić, a na tornjić spojio električni kabel. Objesio je o nj i TV antenu koja je izgledala poput riblje drače. Talijansku smo televiziju vidjeli odlično, Zagreb nekako.

 

Ne znam kako bih opisala svoje djetinjstvo, kao raj ili pakao. Mariji je moralo biti drukčije – ona je već bila cura, sjećam je se i danas kako se u cipelama na previsoki tak spušta kamenjarom do asfalta, kako se navečer predobro odijeva i odlazi u kafić u uvali, jedini nadomjestak za makar kakvu zabavu. Vjerujem da su te godine za Mariju morale biti doba čamotinje: spavati zavjesom odvojena od matere i oca, kibicirati s večera elektronski poker u gluhoj birtiji, trpjeti udvaranje kočara i ribarskih pomoćnika.

 

Stipe i ja bili smo djeca, nama nije bilo loše. Gradilište je bilo naše carstvo: živjeli smo između planina bloketa, bačvi boje, hrpa šljunka i nule. Naš je svijet bio omeđen kao i parcela: četirima drvenim motkama, umočenim u crvenu boju, a potom pobodenim u vapnenačke gomile. Trčali smo po sikama, brali kupine, igrali se koljena zabodenih u bijelu nulericu. Druga djeca imala su legiće i barbike. Ja sam imala Barbiku – ali, igrala sam se tondinima, armaturom, kunjevima i mistrijom. Otac bi do podne bio u radionici, a od podne je gradio. Kamioni su dolazili i odlazili, dovozili materijal, odvozili šutu. Otac je zidao i nalijevao, premještao je blokete kao mačka mačiće, slagao kameni zid, vrteći svaku grotu po ruci kao da joj želi ući u bit.

 

Prizemlje je otac podijelio u dva dijela. U stražnjem je otvorio obrt i počeo praviti aluminijsku stolariju. Do objeda bi se iz radionice čuo mukli zvuk svrdla i blanje. U prednjem smo dijelu stanovali, u dvije sobe. Mater je robu sušila pokraj bačve s pržinom, iz kuhinjice bi dopirao vonj kupusa na mrsno i kokoši s krumpirima.

 

Vidim mater kao da mi je sad pred očima. Vidim je onakvu kakva je bila tada. Sjedi na odrini, kosa joj je duga i opuštena. Sjedi uz stol presvučen PVC tavaljom, trijebi biže ili ljušti krumpir.

 

Ubrzo ću biti stara onoliko koliko je ona bila tada. Pokušavam zamisliti ondašnje njene snove i sravniti ih sa svojim sadašnjima.

 

Pokušavam shvatiti što je tada željela- i je li to doista željela ona ili samo otac.

…

Taksistu sam naložila da stane na magistrali. Stala sam uz rub ceste i bacila pogled na misto.

 

Izgleda drukčije nego na televiziji. Boje su intenzivnije, modrina mora jača, horizont dublji. Brnistra i lavanda mirišu, morem šara lagani burin, mirisi i zrak isti su kao one veljače osamdeset šeste kad sam prvi put vidjela taj pogled. Ali – pogled je sada drukčiji. Uvala se crveni od kupa i matuna. Mjesto se utrostručilo, sagradilo se kuća i kuća, a među njima i kuća moga oca.

 

Spuštam sam nizbrdicom u misto. Lijevo i desno od ceste vidim kuće koje ne poznajem, sve neke nove vile, prevelike i bahate. Misto je postalo kričavo poput papige, šareno od zelenog i limun žutog fasadeksa. Gledam ono što je moj otac želio, a nije dobio. Od onog što vidim hvala me mučnina. Od onog što ću vidjeti, još i više.

 

Prošla sam pokraj kuće Batinića. Starčeva me žena ugledala s balature. Okrenula je glavu. Nakon svega što je bilo, nikakvo čudo.

 

Silazim niz sipinu i u tom času vidim očevu kuću, moju kuću, kuću u kojoj sam odrasla.

 

Nakon svih godina koje su prošle, osjećaj se nije promijenio. Osjetila sam se isto kao nekad. Osjetila sam kako ta kuća potiče u meni strašnu, nepomiješanu odbojnost.

 

Ta se kuća činila kao načinjena da smete ljude. Njen tlocrt nije imao svrhe. Njeni hodnici nikamo nisu vodili. Posvuda visoki nedostižni prozori, raskošna vrata koja vode u garažu ili na stube, stubišta koja streme u prazno nebo. Slika koju sam ugledala poklopila se posve s onom iz mojih snomorica. Ova kuća (pomislila sam) tako je jeziva da samo njeno postojanje i trajanje truje prošlost i budućnost. Dok god bude postojala u našoj familiji i u ovom mjestu nitko neće moći biti hrabar ili sretan.

 

Gledam je. Kuća moga oca nagrizena je rušenjem. Sa stražnje strane – one gdje je nekad bila radionica – već ju je izjeo bager. Armature iskrivljene strše u nebo, komadi gornje ploče nestvarno vise u zraku, dvor je zatrpan šutom. Ali – i ono što se još vidi dovoljno je strašno. Još se mogu vidjeti sadreni lavovi na kapiji, zaobljeni luk terase, ograda od baroknih stupića izlivenih u cementu. Iznad svega, kao toranj upozorenja, kao zvonik neke neobjašnjive bogomolje, nadvija se stubište. Tri kata, šest krakova skala, sve odjeveno u blokete i okrunjeno armiranim šiljcima. Stubište je stajalo samo, bez pripadajućih katova, čekajući da dođu vremena sreće i obilnih kvadrata. Na svakom su katu odurna PVC vrata gledala u ambis, čekajući stanove koji neće biti sagrađeni.

 

Tri kata zbog kojih je moj otac dospio na TV Vijesti.

 

Tri kata za troje djece moga oca. Neće nas dočekati, mi tu nikad nećemo živjeti.

…

U ljeto osamdeset i osme mom je ocu stigao papir iz Njemačke. Stekao je invalidsku penziju kao tesar u Leverkusenu. Istog proljeća postalo je jasno da je drvo prošlost, da su alu-prozori budućnost, te da će posla za stolariju u podrumu biti napretek. Otac je otišao na banku, digao kredit koji je inflacija učinila smiješnim i sagradio stepenište, šest krakova skala i prvi kat. Marijin kat, tako ga je zvao.

 

“Turizam je budućnost”, rekao je materi. “Gori ćemo iznajmljivat sobe Česima, dok se Marija ne uda. Kad se uda, zgradit ćemo drugi kat Ivanki. Oću da živimo svi skupa”.

 

Do idućeg ljeta iznad prizemnice se nadigao Marijin kat. Bio je to otužni neobojeni kubus sitnih prozora i plitkih, dugačkih balkona obrubljenih lažnim baroknim stupićima koji su izgledali kao slijepljeni bubrezi. Tog sam ljeta imala 12 godina i prvi put otkrivala stid. “Pogledaj ove nakaze”, komentirali bi kupači spuštajući se na plažu s luftmadracima pod rukom. “Isuse, izgleda kao klinika Švarcvald”, rekao je netko. Uskoro je cijelo misto našu kuću zvalo “Švarcvald”, a nas “dica iz klinike”. Na gornjem su se katu izmjenjivali Česi, Mađari i Slovaci. Iza kuće cijelo bi ljeto bili parkirane škode i trabanti, a otac bi se svakog petka s Marijina kata vraćao džepova nabreklih od klirinškog keša. Drugi je kat otplatio sebe sama već prvo ljeto, otac je bio spreman za dalje.

 

Ali, jednog se jutra niz strminu spustio susjed Batinić. Ostario je u tri godine, kratka brada bila mu je pošprucana sjedinama, ali je još bio čvrst i mišićav čovjek. Ušao je u kuću i pitao za oca. Razgovarali su u kuhinji, a ja sam razgovor slušala prisluškujući iz dvora.

 

“Nismo se ovako dogovorili”, rekao je Batinić. “Imate dozvolu za jedan kat”. Otac je pitao: “Je li sad ovo moja zemlja?”. “Tvoja je”, rekao je Batinić “ali zaklanjate mi more. Turisti mi biže ča”. “Je li ovo moja zemlja?”, ponavljao je tvrdoglavo otac, a Batinić je naposljetku ustao i rekao “Vidimo se na sudu”. Prohujao je pokraj mene, sklupčane iza vrata, i izišao van.

…

Nosim visoke potpetice, i jedva hodam po neravnom tlu, naslagama utrta šljunka i smrvljene cigle. Prilazim kući i proučavam je. Od cijelog dvorca mog oca čitav je tek trijem s odrinom, isti onaj iz osamdeset sedme, onaj na kojem mi je mater ljuštila krumpire i tukla bajame. Od svega ostalog ostao je tek krš, krš iz kojeg razabireš nacrt i cjelinu nauma.

 

Ta kuća bila je preslika mog oca. Bila je izdanak njegovog mozga, zakučasta, nedokučiva i tiranska – ista kao on.

 

“Oću da živimo svi skupa”, govorio je. Rekao je to Batiniću, govorio je to materi, nama. To je bio njegov projekt, životni – ova kuća je samo preslik u betonu. Onda to nisam razumjela, sada razumijem.

 

Penjem se na verandu. Čuli su moje korake. Vrata se otvaraju i na verandi vidim mater. Ošišala se, ima trajnu – izgleda modernije, a to joj ne paše.

 

– Došla si – kaže.
– Di je tata?
– Leži. Samo leži, od jučer.
– Kako si ti?
– Di je Marija? – pita, i prešućuje odgovor.
– Marija je dobro.
– Nije došla s tobom?
– Nije mogla.
– Znam, zbog Jerka…

…

Jerko. Trebao se dogoditi netko kao on da sruši naum moga oca, njegovo “oću da živimo svi skupa”. Sve je išlo kako je zamislio dok smo uza nj bili mi -same žene – i Stipe, njegov vjerni pas. Ali, u ljeto devedeset prve počeo je rat, Batinići su nas zbog Marijina kata dali sudu, a Marija se početkom rujna udala za Jerka. Jerko je bio klipan iz vale, otac mu je vozio barka faren i pekao lokarde na rivi. Rat je potjerao turiste, lokarde i barka faren više nisu trebali nikom, a Jerko je uselio u kuću moga oca i počeo uz mog oca raditi alu-stolariju.

 

Te su se jeseni momci iz mjesta javljali u rat. Sredinom listopada javio se i Jerko. Otac je poludio kad je to čuo. Prvi su se put jako posvadili. Otac je bio emigrant, a u to su doba emigrante cijenili. Samo je nazvao općinu, a Jerkov je vojni karton nestao netragom. Jerko je u sebi kipio, ali i poslušao. Ispraćao je prijatelje koji su dajcom išli na neretvanske i pelješke čuke i blanjao aluminij u očevoj radioni.

 

I druge je stvari otac rješavao tako, jednim pozivom. Jednog popodneva Batinić se spustio na našu verandu i dozvao ga. “Koliko si platio njima na općini?”, povikao je, a otac se zaderao “Prošla su vremena vas komunjara!”. “Neće ni tvoja zauvik bit”, odgovorio je Batinić “izaće i taj papir iz škafetina”. Otac mu nije odgovorio – samo je bez riječi ušao u kuću.

 

Ja sam tada imala četrnaest. U istom sam tromjesecu otkrila škol, i muškarce. Školu sam dotad samo obavljala – pet nula zaključno, iz godine u godinu. Sada sam otkrila da je škola nešto drugo: prozor i ulaznica za svijet koji je širok i zanimljiv i čeka da ga uberem.

 

Ali, otkriće muškaraca bilo je uzbudljivije. Tog sam ljeta počela primjećivati stvari koje dotad nisam: čvrsta stegna, sapete bicepse, krute grudve u kupaćim gaćicama. Naredne jeseni pošla sam u Makarsku u srednju školu. Već u prvom semestru slistila sam u učenju sve gradske vršnjake, te u parku na Osejavi prvi put primila muškarca u sebe. Ne sjećam se danas ni kako se zvao, niti me briga.

 

Tada je počeo moj pakao. Za oca i mater moja je blistava svjedodžba bila povod tek za mlaki ponos, ali Makarska – Makarska je bila povodom očevom neiscrpnom sumnjičenju. Kao dijete smjela sam se do kasno u noć igrati na kukalo po vali. Sad sam najednom kući morala doći u devet, sjesti za večeru i gutati toplu blitvu. Nisam imala ni trena spokoja. Nakon popodnevne smjene u školi otac me dočekivao na makarskom busu, tek da bude siguran da nisam nikamo odlutala. Kad sam se motala po vali, slao je Stipu da me nadzire i špijunira. Moje djevičanstvo postalo mu je fiks ideja, a da nije ni znao da sam se te dragocjenosti već olako i rado lišila. Njegova se djevica trošila s neznancima, sve žustrije što je on više špijunirao i dokidao joj slobodu. Bježala sam nakon jutarnje smjene, bježala preko velikog odmora, koristila svaku priliku i izliku ne bi li izmigoljila iz očeve kuće ususret kakvom frajeru. Kondomi, tablete – sve sam to naučila u ta dva ljeta, srećom izbjegla trudnoću, ali i stekla finu reputaciju. Ni danas ne znam je li moj otac znao koliko su njegovi strahovi bili utemeljeni. Sjećam se samo kako sam se jednog popodneva poslije škole šetala šumom Svetog Petra. Iza sike čula sam dva frajera kako govore o meni. “Ona daje svima”, kazao je jedan “dosta ti je platit pivu i jebeš.” Kad sam ih čula, prestravila sam se – ali, kunem se i dan danas, strava je bila smiješana i s malo buntovničkog ponosa.

…

Ali, moj otac imao je drugih briga koje su mu odvlačile pažnju od mog ćudoređa. Vodio je rat sa mnom – obuzdavao moja lutanja, dočekivao me na busu, špijunirao u gradu. Ipak, pravi slom u našoj kući dogodit će se ne zbog mene divljake, već zbog dobre, poslušne, požrtvovne Marije.

 

Danas ne razumijem kako su Marija i Jerko tako dugo i izdržali. Bila sam adolescent, tumarala sam po sav dan za svojim poslom, a njihovu sam trapnju gledala tek krajem oka. Ipak, već sam se tada čudila koliko su pripravni trpjeti. Zimi i do proljeća živjeli bi iznad nas, na Marijinom katu. Ali, Česi su se potkraj rata vratili, otac je htio iznajmljivati, pa bi ih ljeti tjerao da se spuste i gužvaju s nama dolje. Jerko je dopodne pilio alu-profile, a otpodne s ocem zidao drugi kat, koji su zloslutno zvali mojim imenom – Ivankin kat.

 

Strašno je bilo slušati oca i Jerka kako rade. Jerko je bio sanjiva, usporena priroda, dobar i ne pretjerano bistar. Otac ga nije podnosio i kinjio ga je. Što god bi Jerko učinio, bilo bi pogrešno. “Šta tu miriš, vraže”, rekao bi kad bi ovaj pošao mjeriti lajsnu. “Pusti livel, jebo te livel”, čulo bi se iz radione “šašavi te bog ubio, misliš li ti ikad?” Jerko je gutao uvrede bez riječi, jer otac je bio nepredvidive, divlje ćudi, a posao je znao, dočim ga je Jerko tek učio. Sve to vrijeme Česi su se redali na Marijinom katu i prljali Jerkove bračne plahte. Momci iz Krvavica iz rata su se vraćali u vrećama, Jerka su u mistu zajebavali “pobegulja” i “di ti je karton”, prestao je izlaziti i viđati ljude. Za obiteljskom večerom sjedio bi šutke jedva zatomljujući nelagodu, posrkao bi svoju juhu i tražio spasonosnu izliku da se digne sa stola i skrati muku. Krotko se pokoravao Marijinoj volji, radio i šutio, zidao moj kat i stjecao očevo imanje – sve dok nije pukao.

 

A pukao je u ljeto devedeset četvrte, kad je Marija zatrudnjela.

 

Marija i on šuškali su kriomice cijelo proljeće – svi su to vidjeli, samo ne otac. Onda su se jednog jutra spustili u donju kužinu, oboje zajedno, baš kao da su kakva komisija. Čekali su da otac dođe iz grada, pa posjeli njega i mater uz stol. Obznanili su im da se ovoga ljeta ne kane spustiti u donji stan, a svoj kat prepustiti Česima. “Marija je u petom misecu”, rekao je Jerko “ne možemo se stiskat”.

 

Da su malo taktizirali, da su prvo govorili s materom, i danas mislim da bi sve ispalo drukčije. Ovako je ispalo da Jerko ocu protuslovi, a to je bilo posljednje što bi otac otrpio. Pobjesnio je. “Drugi su se žrtvovali da bi mogli vaš kat saziđat”, rekao je “sad ćete se vi stisnit dok dignemo Ivankin”. Nije mi bilo milo što se moje ime spominje. Povukla sam se nastranu od obiteljske barufe, ali sam čula nastavak razgovora. Otac i Jerko kratko su se prepirali, Marija se pokušala umiješati, otac ju je despotski poklopio. Na to je Jerko izrekao rečenicu zbog koje je taj razgovor i poveo. “Dobro”, rekao je. “Marija i ja onda selimo u Split. Dobiću posal u Alumontu”.

 

Bio je to otrovni ubod floretom, neočekivan i opak. Ne znam je li otac shvatio, ali ja jesam: selidba nije bila rezervna varijanta, nego počelo i cilj ovog razgovora. Marija i Jerko sve su sredili – našli poslove, kaparirali stanić – a otac ih je odriješio obveze zajedničkog života svojom životinjskom tvrdoglavošću. Ulovio se u vlastitu klopku i to je sad znao. Aljkavi šegrt kojeg je nečem naučio otići će i raditi za drugoga, za konkurenciju. U tom sam trenu mislila da će oca ščepati moždani udar, tako mu se lice smračilo. Ali – ja nisam gledala oca, gledala sam mater. Prala je suđe, leđima okrenuta obiteljskoj drami, a na Jerkovu najavu licem joj je zatitrao tek jedva zamjetni trzaj. Znala je – pomislila sam, znala je da će se ovo dogoditi.

 

Čekala sam da se sve smiri, a onda se popela na Marijin kat. Moje je ime palo na stol, otac se stavio između mene i Marije, zato sam htjela da Marija zna na čijoj sam strani. Zakucala sam i ušla u supružničku sobu. Ugledala sam Mariju i Jerka kako se drže za ruke. I danas su mi pred očima. Vidjelo se lijepo – prišt je pukao: tako im je malo bilo dovoljno da budu sretni, manje no ikojim ljudima koje poznajem ili ću poznavati.

 

Odselili su u lipnju. Otac ih nije izišao pozdraviti, mater je neprestance plakala. Ja sam bila u maturskom razredu gimnazije i pouzdano sam znala da u toj kući bez Marije za mene nema života.

…

– Oćeš kafu? – pita mater. Pristajem, više zato da je uposlim nego što mi je do kave.

 

Pristavlja kavu i ubrzo je donosi. Uvijek je radila dobru tursku kavu – gustu, slatku, s obiljem smeđe pjene koja s vrha tvori oku ugodnu skramu. Donosi kogomu na stol i stavlja tri šalice.

 

Sjedimo bez riječi. Ne možemo razgovarati, jer razgovor je minsko polje. Uloge koje su podijeljene ne možemo igrati, jer vode u provaliju. Majka me ne može pitati kako posao i firma, jer moja se karijera u ovoj kući ne spominje, ona je gnijezdo otrovnica koje me odvelo od familije i braka. Ni o muškarcima me ne smije pitati, o njima još ponajmanje. Ja ne želim govoriti o rušenju, jer kat koji su srušili za njih je moj kat, a ja ne želim da je moj i ne želim s tom gomilom šute imati ikad ikakve veze. Pošto ne možemo razgovarati, majka i ja šutimo, a onda ja prekidam šutnju kad je već postala neugodna.

 

– Tila bi vidit oca. – kažem.
– Nemoj ga budit. Vidićeš ga posli.
– A di je Stipe?
– Sad ću ga zvat. – kaže mater i ustaje kao da je sretna što ima zašto otići.

 

Odlazi u Stipinu sobu i zatvara vrata. Čujem iza vrata razgovor, ali ne razabirem riječi. Razgovor je dug i očito nije ugodan. Mater se vraća sama. Ne govori ništa, i ne treba, jer sve znam. Stipe ne želi doći. Ne želi imati posla s kurvom. Kurva – to sam za svog mlađeg brata, a to je samo još jedna od stvari koje se ovdje nisu promijenile.

…

U svibnju devedeset pete Marija i Jerko su se odselili, ja sam bila maturant, a Stipe je završavao prvi razred zanatske škole u Makarskoj. Na Marijinom katu od lipnja su se izmjenjivali Mađari i Litvanci, ali ih je početkom srpnja nestalo, jer se počelo šuškati da će se opet razgorjeti rat.

 

Stipe i ja putovali bi u grad istim jutarnjim busom, ali sam ja imala više obveza i ostajala dulje. Ne znam je li otac Stipi naložio da me špijunira ili je Stipe to činio iz samonikle zlobe. Kako god bilo, tog me srpnja, dva dana prije mature, vidio i prijavio ocu.

 

To što je vidio nije bilo nešto čime bih se dičila. Čovjek s kojim sam bila bio je stariji od mene i kad danas na to gledam, mislim da su mi se u to doba standardi podosta srozali. Stipe je tumarao Osejavom i vidio nas u poslu koji nije bio osobito dostojanstven. Učinio je što mali podlaci čine: uhvatio je prvi bus, otrčao kući i ispričao sve ocu.

 

Otac me već s vrata počeo mlatiti. Ne znam koliko me dugo mlatio – dvadeset minuta ili dva sata. Počeo me mlatiti u hodniku, mlatio me u kuhinji, pa u mojoj sobi. Nabubrjela i modra, danima nisam izlazila iz kuće. Osim jednom: dva dana kasnije, tako izbubana izišla sam pred maturalnu komisiju, položila maturu i dobila diplomu. Još sam tjedan dana boravila u očevoj kući, uglavnom prebivajući u svojoj sobi i kloneći se ukućana. A onda sam šestog srpnja u Makarskoj podigla rješenje za županijsku stipendiju, potrpala najnužnije stvari u sportsku torbu, ukrala sto kuna iz očeva novčanika i busom pobjegla u Zagreb. Naredno sam jutro ravno iz busa položila prijemni ispit za farmaciju. Na stan me primila Makarka koju sam poznavala iz škole, godinu dana starija cura koje je već studirala kazališnu režiju. U njenom sam stanu proboravila zagrebačko ljeto, daleko od mora i turista. Javila sam se doma telefonom. Prvi je put slušalicu podigao otac, pa sam odmah zaklopila. Dan kasnije telefon je podigla mater. Izvijestila sam je da sam u Zagrebu i da ću studirati. Odbila sam reći gdje stanujem. Ne znam jesu li me tražili, ali ako jesu – nisu me našli.

…

– Ako bi tila vidit oca, ajde – rekla je mater, i vodi me do vrata njihove sobe. Uklanja se na stranu, a ja ulazim. Ulazim u Polifemovu špilju, u jazbinu gdje drijema mitsko čudovište.

 

Soba je u potpunom mraku. Otac je navukao škure, zapriječio put svjetlu, da ni jedan pogled niti zraka sunca ne rasvijetle njegovu propast i sramotu. Leži na krevetu, nepokriven, a rukama je prekrio glavu.

 

– Dođi – kaže, a ja prilazim. Šutimo, a on opet progovara.
– Sredili su nas na kraju. Sredili su nas komunjare – kaže.
– Batinići?
– Oni! Komunjare. Rekao je on meni: “Neće uvik bit vaše doba”. Znao je on.
– Tata, pusti, sad je gotovo…
– Tribali smo živit svi skupa…
– Tata…
– A molija sam Mariju! Molija sam je zadnji put, ima dvi sedmice. Da je Marija ostala gore, nikad ne bi rušili.
– Tata…
– Ne bi, govorim ti. Advokat je reka: useli li se nazad, nema rušenja. Neće rušit kuću di je familja s dvoje dice. Stoji li gore prazno, rušit će. Nisam više smija ni iznajmljivat, donilo Ministarstvo turizma pravilnik. Ništa nisam više moga, samo nju zvat da se vrati.
– Tata, nemoj…
– I nije tila. Nikako nije tila. Ka ni ti.

 

Zašutio je. Opet se stisnuo, zgrčio u nijemi grop gnjeva. Gledam ga i bez čuđenja uviđam – ništa nije shvatio. Ništa nije razumio, ni jedna jedina spoznaja o svijetu i ljudima nije mu ušla u tu krutu glavu, a sijed je i star je i uskoro više neće biti dana za učenje.

 

Izišla sam iz sobe i ukrstila pogled s materom. Sad jasno vidim: ona me se boji. Vidim joj strah u pogled, i uklanjam glavu.

 

– Oćeš ostat na obidu? – pita.
– Ne. – odgovaram, i mislim kako promjenu plana moram javiti Renati.

…

Postoji još nešto što želim učiniti prije no što odem. Izlazim u hodnik, pronalazim stepenice i penjem se. Penjem se u slijepu kulu.

 

Kula je najluđi, najbesmisleniji bauštelski podvig moga oca. Stubište u mramoru i mesingu, robusno i nepoderivo, ali ne vodi nikamo, ne završava nigdje. Od mog djetinjstva stoji jednako, netaknuto: šest krakova skala, dva kata, dvoja PVC vrata koja s visine gledaju u bezdan. Taj je bezdan trebao biti Stipin i moj, ispunjen mojim i njegovim životom.

 

Kad smo bili djeca, kula nam je bila zabranjena. Na Marijinom je katu donji krak skala bio izlijepljen vrpcom, kao mjesto kakvog očevida. Ljepljiva vrpca bila je kraj dopuštena svijeta – odatle naviše bilo je privlačno, zabranjeno carstvo. Mater nam je branila ići gore da ne bismo pali. Ipak, penjali smo se, penjem se i ja sada.

 

Penjem se na prvi slijepi kat, pa na drugi. Prilazim PVC vratima. U stara vremena bila su uvijek zaključana. Ali, Stipe i ja već smo kao djeca uvidjeli oskudnu kvalitetu PVC brava. Vrata je dosta malo jače potegnuti, odmah popuštaju. Preda mnom se otvara ambis.

 

Stipe i ja drugi smo kat u ono doba zvali “nebo”. Popeli bismo se na drugi kat nebo, odškrinuli bi dok nitko ne gleda ova ista vrata i gledali ovaj isti bezdan što se stere nadolje, neukroćen ogradom. Drugi kat nebo bila je naša najčuvanija tajna, najuzbudljivija zabava, papreni začin koji je djetinjstvu popravljao ukus.

 

Gledam u bezdan poda mnom. Pogled se promijenio. Nekoć se s ovog mjesta uokolo vidio netaknuti zaljev, a točno pod otvorom sivi, ravni krov Marijina kata. Sad uokolo vidim desetine krovova, cijeli jedan mali grad, a ispod sebe ruševine očeva carstva, gomile šute, naherenu ploču, armirani čelik pokidan poput paučine. Sve su srušili- mislim- čudno je da nisu srušili i kulu. A onda se prisjećam- nisu gotovi, rušit će i sutra.

 

Oću da živimo skupa, govorio je otac. Drugi kat nebo trebao je biti Stipin kat. Ispod njega, dolje u ambisu, trebao se nalaziti moj, Ivankin kat. A sada, kad od svega toga nema više ništa, stojim na drugom katu nebo, gledam kroz PVC okno na razvalinu dvorca mog oca i mislim. Ne mislim o njegovu carstvu, nego u svojemu. Mislim o godinama u Plivi, o odjelu vanjske trgovine, o vlastitoj firmi, pa o drugoj vlastitoj firmi. Gledam oko sebe rivijeru koja tone u mrak, razmišljam o svim tim osvijetljenim prozorima, o tome koliko među svim tim ljudima ima onih koji s večeri gutaju aspirine, analgetike, kapi za nos ili citostatike, i znaju li svi ti ljudi da trinaest posto svega tog što popiju s vodom, injektiraju ili ušmrču, u Hrvatsku uveze žena koja upravo stoji poput utvare navrh razvaljena stubišta. Pada mi na um master plan koji moram sutra izložiti u banci, ali se ne mogu dosjetiti o čemu se tu uopće radi, ne mogu iz pamćenja prizvati ni jednu jedinu riječ.

 

Pete su mi na čvrstom, nožni prsti u ambisu. Stojim tako na rubu, s pola noge na sigurnom a pola u propasti, i ne sjećam se ničeg osim što osjećam da mi se u glavi ljulja, sve više i više.